Postoji trenutak u novoj Netflixovoj seriji Boots kada glavni junak, Cameron Cope, stoji pred ogledalom u svojoj vojničkoj uniformi – lice mu je napeto, oči ne gledaju ravno, kao da se pita da li ta odeća zaista pripada njemu. U tom kadru, gotovo neprimetno, nalazi se čitav smisao ove serije: sukob između spoljašnje discipline i unutrašnje nesigurnosti, između sistema koji te tera da budeš univerzalan, deo sistema, isti i potrebe da budeš individua i ostaneš svoj.

Serija, bazirana na memoarima The Pink Marine Grega Cope Whitea, odvodi nas u rane devedesete, u Ameriku koja se još koleba između moralnih pravila i društvenih promena. U središtu je Cameron, mladić iz Louisiane (tumači ga Miles Heizer), koji iz čiste nesigurnosti i straha od neuspeha odlučuje da se pridruži marincima. Nije patriota, nije naložen na vojsku, on je samo dečko koji besciljno luta tražeći malo strukture i pažnju. Na sve to Cameron ima tajnu: on je gay u svetu gde to nije samo sramota nego i vojni prekršaj (opet pričamo o non pc vremenu, ranim 90tima)

Vojska kao poligon identiteta

Boots nije klasična ratna drama o vojnoj doktrini, već coming of age priča smeštena u figurativni emocionalni rov. Prolazeći kroz hardcore obuku, znoj, blato i deranje nadređenih, serija razotkriva ono što je mnogo intimnije od vojnih taktika – pitanje pripadnosti. Cameron, zajedno sa svojim prijateljem Rayem (Liam Oh), prolazi kroz iskušenja koja ne testiraju samo njegove fizičke sposobnosti, već i osećaj sopstvenog identiteta.

Priča između satire i tuge

Serija koristi lagani humor i ironiju kao ventil. Iako se promoviše kao „military dramedy”, Boots je u suštini priča o sazrevanju. Nema glamura, nema heroizma – umesto eksplozija, tu su tišine i sagledavanje svog života do tada. Humor prozilazi iz apsurda vojničkog sistema, a kao i kod nas toga ima na pretek. Da li zapravo vojska odličan materijal za jednog potencijalnog standup komičara. Ja nikad neću zaboraviti momenat ispijanja čaja na nekim livadama dok sneg počinje da pada a ti spavaš napolju u šatoru. Sa ponosom uvek se sećam tog momenta kada sam pomislio – e sada si dotakao dno života.

Boots upravo uspeva u tome, istovremeno vam ukazuje na besmisao vojne discipline, ironično sagledavanje svog života i okruženja čineći seriju istovremeno dirljivom i smešnom, realno najveće istine se ponekad mogu samo izgovoriti kroz ironiju.

Indvidualnost pre svega

Najveći kvalitet serije je što nikada ne zaboravlja ljudsku dimenziju. Miles Heizer svojom smirenom, ranjivom glumom pretvara Camerona u simbol jedne generacije queer mladića koji su morali da se uklapaju u okvire koji im nisu pripadali. Max Parker kao narednik Sullivan donosi traženu slojevitost – kao autoritet ali i čovek sa nerešenim unutrašnjim demonima.

Kroz osam epizoda, Boots postaje priča o odrastanju u prostoru gde empatija nije dobrodošla. To nije priča o ratu, nego o miru koji čovek pokušava da pronađe sa sobom.

Momenat u sadašnjosti

U trenutku kada se mnoge vojne i političke institucije u stvarnosti ponovo zatvaraju pred LGBTQ+ zajednicom, Boots dolazi kao tiha, ali snažna opomena. Kritike su je nazvale „woke”, Pentagon ju je javno napao, ali publika je prepoznala ono što je suština: serija govori o hrabrosti da budeš ranjiv, o disciplini koja ne znači slepu poslušnost nego istrajnost u sopstvenoj istini.

Boots nas podseća da vojničke čizme mogu biti teške – ali da koraci koje napravimo u njima, makar i nesigurni, oblikuju ono ko smo. Serija spaja ono što se retko usudi spojiti: vojnu uniformu i queer identitet, disciplinu i emociju, strah i humor.

U vremenu kada svet ponovo se vraća novim starim postulatima iskrivljenog mačizma i hrišćanstva, naročito u USA, Boots nas uči da je najteže – i najvažnije – prihvatiti kompleksnost jedne individue i uklopiti je u sistem gde su svi srećni.

O knjizi The Pink Marine

“The Pink Marine” je memoar koji prikazuje kako autor, tada tinejdžer – neprilagođen, nesiguran, i gay u vreme kada je slobodno priznavanje homoseksualnosti u američkoj vojsci bilo kažnjivo, prijavljuje da se pridruži United States Marine Corps misleći da ide na „kamp”, i završava u jednoj od najrigoroznijih vojnih obuka.

Knjiga je prvobitno objavljena 2015. godine. Autor je služio šest godina u Marines-korpsu i dostigao čin narednika (sergeant).

Boots VS Full Metal Jacket – 38 godina kasnije

Kada se govori o vojničkoj obuci na filmu, slika koja se prvo pojavi u svesti gotovo svake generacije jeste urlik narednika Hartmana, čelični pogled Kjubrikove kamere i pucanj koji zatvara prvo poglavlje Full Metal Jacketa. U tom trenutku, rat nije više samo oružje, već psihološki eksperiment: kako sistem lomi pojedinca dok ga preoblikuje. Trideset osam godina kasnije, Netflixova serija Boots Grega Cope Whitea vraća se na isti teren, ali sa potpuno drugačijom svrhom. Umesto da razgolićuje brutalnost, ona otvara prostor za ranjivost. Umesto da dekonstruše muškost, ona je redefiniše.

1. Od dehumanizacije ka ponovnom pronalasku ljudskosti

Kjubrikov Full Metal Jacket je film o uništenju individualnosti. Njegov „boot camp” je laboratorija represije: identitet, emocije i ljudskost brišu se kako bi se stvorio poslušan vojnik. U tom svetu ne postoji „ja” – postoji samo kolektiv, uniforma, sistem.

Greg Cope White, veteran i homoseksualac koji je kroz vojsku prošao u vreme kada je to bilo društveno neprihvatljivo, u Boots vraća ljudsko lice uniformi. Njegov junak Cameron Cope nije figura razaranja, već pokušaja preživljavanja. Dok Kjubrik pita „koliko daleko sistem može ići u uništavanju čoveka”, White pita „može li čovek pronaći sebe čak i unutar sistema”. Boots je zato svojevrsni antidot Kjubrikovom cinizmu – afirmacija da empatija može postojati i tamo gde se čini da je nema.

2. Telo i uniforma: simbol discipline i identiteta

U Full Metal Jacketu, uniforma je ljuštura, znak pokornosti. Kjubrik snima tela kao objekte, strogo kadrirane, identične. U Boots, kamera se zadržava na dodirima, pogledima, ožiljcima – tela nisu mašine, nego mesta identiteta.

U tom smislu, Boots uvodi queer senzibilitet u prostor koji je tradicionalno muški, hijerarhijski, heteronormativan. Cameronovo telo nije sredstvo za nasilje, nego instrument preispitivanja.

Dok Kjubrik koristi obuku kao simbol gubitka duše, White je koristi kao metaforu izgradnje autentičnosti. Uniforma više ne skriva – ona postaje alat samorazumevanja.

3. Muškost pod mikroskopom

Kjubrikov svet je svet toksične muškosti: zakletve, vikanje, seksualne uvrede, nasilje, mizoginija. Muškost je definisana kroz moć i kontrolu.

White taj model razlaže iznutra. Boots prikazuje muškost koja može da zaplače, koja se plaši, koja sumnja, ali koja time ne gubi snagu – već je upravo time dobija. Serija gradi novo poimanje discipline: ne onu zasnovanu na represiji, nego na samosvesti.

Kada Cameron prvi put zaplače pred svojim narednikom, kamera to ne tretira kao slabost, već kao trenutak oslobađanja. Kjubrik bi to snimio kao gubitak kontrole – White kao povratak čoveka sebi.

4. Humor i ironija kao oružje preživljavanja

U Full Metal Jacketu, humor je sarkazam, distanca, način da se ne poludi.

U Boots, humor je terapija. Cameron i njegovi saborci koriste ironiju da bi opstali – da bi podsetili jedni druge da i u najtvrđem režimu postoji prostor za toplinu. Ova razlika deluje suptilno, ali je suštinska: kod Kjubrika, ironija je otrov; kod Whitea, melem.

Zato je i tonalitet serije drugačiji: dok Kjubrikovo svetlo gasi ljudskost, Boots koristi boje, retro paletu 1990-ih i emotivnu muziku da pokaže da ranjivost može biti estetski lepa, a ne samo opasna.

5. Kultura, vreme i istorijski pomak

Između Full Metal Jacketa i Bootsa leži čitava civilizacijska promena.

Kjubrik je snimao film u senci Vijetnama – periodu kada su institucije izgubile moralni kredibilitet. White stvara seriju u eri post-„Don’t Ask, Don’t Tell”, kada queer identitet više nije tabu, ali još uvek nosi teret predrasuda.

Njihovi svetovi se razlikuju u svrsi: jedan govori o društvu koje razara pojedinca, drugi o pojedincu koji pokušava da izleči društvo.

6. Dve epohe, dve pobune

Full Metal Jacket je pobuna protiv rata.

Boots je pobuna protiv unutrašnjeg rata – protiv stida, samoodricanja i kulturnog nasilja nad identitetom.

Oba dela govore o borbi za slobodu, ali njihovi neprijatelji nisu isti. Kjubrikov neprijatelj je politika i hijerarhija; Whiteov – tišina i strah.

7. Sazrevanja pre i sazrevanje danas

Ono što najlepše povezuje ova dva dela jeste činjenica da oba priznaju: niko ne izlazi iz boot campa isti. Kod Kjubrika, taj povratak označava gubitak nevinosti. Kod Whitea – početak autentičnosti. Kjubrikov vojnik gubi dušu; Whiteov je pronalazi. Društvo se promenilo na bolje, individualna prava su na značajno višem nivou.

Boots ne pokušava da „popravi” Kjubrika. Ona ga reinterpretira.

U Full Metal Jacketu, identitet se briše u ime vojske; u Boots, vojska postaje paradoksalno mesto gde identitet može da se pronađe. Jedna priča završava pucnjem, druga osmehom. Jedna zatvara vrata, druga ih otvara.

Za generaciju koja je odrasla uz Kjubrikov cinizam, Boots nudi alternativu – vojni kamp ne mora biti kraj čoveka, može biti i početak razumevanja.A možda je to najveći trijumf queer kinematografije: uzeti najmuževniji mogući mit i pretvoriti ga u priču o empatiji.

Jer kako kaže Cameron Cope u poslednjoj epizodi:

„Ne moraš da pucaš da bi preživeo. Dovoljno je da pogledaš u sebe i da ne skreneš pogled.”